Dodji,ti samo dodji...

Tajna ludosti izvor je mudrosti. Mudar je čovjek lud od ljubavi. Onaj čije srce u razum zaluta tuđin je svom biću po hiljadu puta!

13.07.2008.

Rumi

Zato što ne mogu spavati
Ja sklapam muziku po noći.
Ja sam uznemiren onime
čije lice ima boju proljetnog cvijeća.
Ja nemam niti sna niti strpljenja,
niti dobre reputacije niti sramote.


Hiljadu ogrtača mudrosti je nestalo.
Svi moji dobri maniri su odbjegli hiljadu milja.
Srce i um su ostavljeni ljuti jedno na drugo.
Zvijezde i mjesec su zavidni jedni drugima.
Zbog ove otuđenosti materijalni kosmos
se sve više skuplja i steže.
Mjesec kaže, "Koliko dugo ću ja biti bez sunca?"
Bez dragulja Ljubavi u meni,
neka se pazar moje egzistencije uništi kamen po kamen.

O Ljubavi, Ti koji si pozivan s hiljadu imena,
Ti koji znaš kako da uspeš vino
u čašicu tijela,
Ti koji daješ rod hiljadama uroda,
Ti koji si bez lica ali imaš hiljadu lica,

O Ljubavi, Ti koji oblikuješ lica
Turaka, Europljana, i Zanzibaraca,
daj mi čašicu iz Tvoje flaše,
ili šaku kanabisa s Tvoje Grane.
Ukloni koru još jednom.
Mi ćemo vidjeti hiljadu gazda ničice na poklonu,
i krug ekstatičnih svirača će svirati.
Onda će ovisnik biti oslobođen požude.
te biti proživljen,
i stajati u strahopoštovanju do Sudnjeg Dana.

12.06.2008.

Dželaluddin Rumi

Kao da je bio nadahnut. Mislim da su svi uživali ali i da su mnogi poslušali njegove savjete.

Po mišljenju velikoga broja islamskih učenjaka, dvadeset i sedma noć mjeseca ramazana jeste Lejletul-kadr, Noć sudbine. Stoga je sinoć trebalo dodatno ibadetiti (robovati dragome Bogu). Ali eto, ko nije uspio ima pred sobom, ako Bog da, ako dočeka, još dvije noći.

Čuli smo kako hazreti Mevlana, Dželaluddin Rumi, u svome djelu “Mesnevija” predstavlja i objašnjava Belkisin potez kojim je htjela iskušati hazreti Sulejman-pejgambera (Solomona), alejhisselam, te kako je hazreti Sulejmana to pogodilo.

Ako Bog da, u narednome dijelu vidjet ćemo šta hazreti Mevlana kaže, šta je hazreti Sulejman-pejgamber odgovorio Belkisi.

U “Mesneviji” se kaže:

Vratite se postiđeni, o izaslanici, eto vam to zlato a dođite mi sa srcem koje je stvarno srce.

 

I ovo moje zlato stavite s tim vašim zlatom, onoga ko vam je srca oslijepio smatrajte zadnjim mazgovom.

 

Zadnji mazgovi smješteni su u tor okružen zlatom, a zlato ašika (zaljubljenoga) je lice žuto, izblijedelo.

 

Ono je mjesto u koje Allah pogledâ, a od pogleda Sunca nastaje rudnik.

 

A tek gdje je mjesto na koje pogledâ zraka Sunca, u odnosu na mjesto na koje pogledâ Gospodar erbāba (onih koji su ovladali svojim srcem).

 

Neka vam Rūh (Duh) bude štit od moje kazne, makar ste sada moji sužnji.

 

Ptica opčinjena ljubavlju nalazila se na krovu, raširila je krila ali bijaše vezana za klopku.

 

Svo svoje srce dala je za ljubav, smatraj je zarobljenikom makar joj i ne slijedila kazna.

 

Pogledanja koja bacaše na zrno (sjeme), znaj da su uzlovi, zavezani oko podnožja.

 

A to zrno (joj) reče: “Kada ti kriomice gledaš, pa i ja ću od tebe ukrasti sabur (strpljenje) i postojanost.

 

I sve dok te taj pogled privlači k meni, znaj, onda, da i ja neću biti nemaran prema tebi.”

 

Prošli put smo rekli da zlato ima svoju vrijednost ali ako se koristi na Božijemu putu, za pomoganje vjere i pomoć drugima. Za sve drugo zlato nema trajnu vrijednost. Muhammed, alejhisselam, rekao je:

Kada čovjek umre, prestaju njegova djela, osim troje:

ako ostavi trajnu sadaku, ako ostavi znanje kojim se drugi koristi, i ako ostavi dobro dijete koje će za njega dovu činiti.

 

(hadis bilježi Muslim)

 

Dake, samo ono što iza nas ostaje kao pomoć drugima, i samo ono što je u ime dragoga Boga urađeno, samo to ima trajnu vrijednost.

Dobrovoljni post odnosno iskreno robovanje dragome Bogu uopće, ima svoju stalnu, trajnu vrijednost. Na licu Božijega roba ostavlja za sobom trag koji je žute boje.

Dobro djelo, samo po sebi, nije materijalno, nije opipljivo. Da bi se pokazalo otkriva svoja svojstva na drugome. To je znak da stvarno vlada, da stvarno posjeduje, ta svojstva. Tako se i veličina iskrneoga učitelja prepoznaje tek na drugima, na onima koje je odgojio.

S druge strane, zlato je materijalno, može se opipati. Boja koja otkriva njegovu vrijednost vidljiva je na njemu, ne treba mu nešto drugo da bi to svojstvo pokazao. To je znak da nije posjednik toga svojstva, plemenitosti.

Da bi postalo plemenito mora biti utrošeno na nečemu drugome, na nečemu lijepome, kako bi to svoje svojstvo prenijelo na to drugo. Svoju “opiljivu” vrijednost mora pretvoriti u “nematerijalnu” vrijednost. Tek tada će postati stvarni posjednik.

Muškarac pusti bradu, žena se pokrije, to su “opipljive” vrijednosti njihove vjere. Ali da bi postali stvarni posjednici vjere smještene u njihovim srcima moraju tu ljepotu koju ćute u grudima prenijeti na drugoga. Tek, znači, kada drugome pomognu, kada mu budu na usluzi, kada drugome žele dobro, kada nikome ne smetaju, kada Božiju ljubav svuda šire i svakome o Božijoj milosti govore, tek tada postat će stvarni posjednici vjere koja im ključa u srcima, tek tada će postati, kako mi to kažemo, pravi, iskreni vjernici.

Hazreti Sulejman, alejhisselam, ponovno skreće pažnju Belkisi da na Drugome svijetu neće imati koristi od ničega što joj je na Ovome svijetu dato ukoliko se ne bude pokorila jedinome Bogu.

Čovjek vezan za Ovaj svijet jeste poput ptice svezane u kafezu: koliko god prostran kafez bio ptica nema slobode. Pa tako čovjek nekada vidi priliku da se približi voljenome Bogu, da nekome pomogne ali, taman što se zaleti, ograda kafeza ili konopac kojim je vezan za zamku povuće ga natrag, obori ga ne tle. A on, jadan, vehne, nemoćan bilo šta da uradi.

I to nije sve. Prema čemu god čovjek usmjeri svoju pažnju taj objekat njegovoga interesa od njega crpi energiju. Ko voli učiti trudi se, ali ga istodobno učenje zamara, izvlači mu odmornost.

Ko voli razmišljati o dragome Bogu, Gospodaru se približava ali mu to zamara mozak i nagoni ga na spavanje.

Ko voli Allaha zikir činiti, čisti svoje srce ali, istodobno, zikir ga tjelesno slabi.

Pa ako je već zakonitost koju je dragi Bog odredio takva, zar nije pametnije strpljenje i stamenitost trošiti na Božijemu putu negoli na putu utrke na Ovome svijetu?!

Kada čovjek voli, naročito ako mu je ljubav uzvraćena, ljubav mu u grudima unosi toplinu, čak žar, srce poigrava a usne se osmijehuju. Ali istodobno, da bi održao žar ljubavi mora oko voljene osobe “igrati”, valja joj ugađati, povinavati se njenim željama, paziti na svaki korak, na svaku riječ.

Vremenom, zaljubljeni se potpuno promijeni, potpuno se prepusti naravi i osobinama osobe koju voli pa ubrzo počinje na nju ličiti.

Ko se zaljubi u Ovaj svijet, počinje na njega i ličiti: ostari, makar i nemao puno godina, nabora se, često mijenja raspoloženja kao što se smjenjuju vremenske prilike na Zemlji, hvali se ukrasima a pod sebe sakriva istinske vrijednosti, kao da ga je stid, baš kao što zemlja u sebi krije zlato.

Ko se zaljubi u dragoga Allaha, sve više sliči melecima (anđelima). Kiti se najljepšim svojstvima, stidi se, kao što naši stari kažu, “k’o da je melek”, svoj život podređuje robovanju dragome Bogu i usluživanju drugih.

Hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, imao je stvarnu vrijednost koju je htio otkriti Belkisi. Iako mudra, kraljica od Sābe još uvijek nije bila potpuno uvjerena u stvarnu vrijednost Sulejman-pejgamberovu. Stoga je na njegovo drugo pismo prilično oholo reagirala, vjerovatno malo i uvrjeđena što joj se svita vratila tako postiđena.

12.06.2008.

Šejhul Ekber Muhjiddin Ibn Arabi (k.s.)

O spoznaji stupnja ljubavi

 
 



Znaj, Allah ti dao sreće i uspjeha, da je ljubav božanski stupanj, jer je On njome opisao Sebe i Sebe imenovao Onim koji voli (El-Vedud), a u predaji se navodi da je Sebe imenovao Onim koji voli (El-Muhibb), a nalazi se da je Allah objavio Musau a.s. u Tevratu: "O sine Ademov (čovječe), Ja tebe, tako Mi Moga prava, volim, pa zbog Mog prava koje te duži voli i ti Mene."

Ljubav se spominje u Kur'anu i u Sunnetu (tradiciji) kako u vezi sa Allahom, tako i u vezi sa stvorenjima. Uzvišeni spominje i kategorije onih koje voli spominjući ih po njihovim svojstvima, a spominje i svojstva koja On Uzvišeni ne voli, a takođe i grupe onih koje ne voli. Uzvišeni naređuje Svome Vjerovjesniku s.a.v.s. da nam kaže: "Reci: 'Ako vi volite Allaha mene slijedite, pa će i vas Allah zavoljeti'." (Alu Imran, 31) Uzvišeni takođe kaže: "O vi koji vjerujete, ko se od vas odmetne od svoje vjere, Allah će dovesti narod kojeg će voljeti i koji će Njega voljeti." (Maide, 54).

Spominjući grupe onih koje voli Uzvišeni kaže: "Uistinu Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste" (Bekare, 222), "voli one koji se pouzdavaju (u Njega)" (Alu Imran 159), "voli strpljive" (Alu Imran, 146), "voli zahvalne i one koji dijele u ime Boga" (Ahzab, 35), "voli dobročinitelje" (Ali Imran, 134), "voli one koji se bore na Njegovom putu u stroju kao da su čvrsti bedem …"

Uzvišeni odriče Sebi da voli ljude i to zbog svojstava koja posjeduju a koja On ne voli, tako da iz saopštenja Uzvišenog proizilazi da On voli odstranjivanje tih svojstava a ona se mogu odstraniti jedino svojom suprotnošću, i to je tako nužno, pa kaže: "Allah ne voli one koji čine nered" (maide, 64), "ne voli nered" (Bekare, 205), a suprotnost neredu je red, tako da je samo napuštanje nereda već red i uspostavljanje reda. Dalje kaže: "Allah ne voli one koji se previše raduju (ovosvjetskim dobrima)" (Kasas, 76), "ne voli svakog onog ko je gord i hvalisav" (Lukman, 18), "ne voli silnike", odnosno nepravednike (Šura, 40), "ne voli one koji pretjeruju" (En'am, 141), "ne voli nevjernike" (Rum, 45), "Allah ne voli javan zao govor" (Nisa, 148), "ne voli one koji prelaze Allahove granice" (Maide, 87).

Zatim, Uzvišeni čini da volimo stvari, jedne time što ih uljepšava a druge uopšteno, iskazujući tako blagodat prema nama, kao npr.: "Nego Allah vama omilio vjerovanje (učinio da volite)" (Hudžurat, 7).

Takođe kaže: "Ljudima je uljepšana ljubav prema strastima" (Alu Imran, 14). U vezi sa supružnicima kaže: "I dao je da među vama bude ljubav i milost" (Rum, 21).

Zabranio nam je da volimo Allahove neprijatelje, pa je rekao: "Ne uzimajte Moga i vašeg neprijatelja zaštitnicima (prijateljima) poklanjajući im ljubav" (Mumtehane, 1). Na mnogo mjesta u Kur'anu se spominje ljubav.

Što se tiče Vjerovjesnikovih s.a.v.s. hadisa (govora) su njegove riječi koje je prenio od Allaha: "Bio Sam skrivena riznica, nepoznata, pa sam zaželio (zavolio) da budem spoznat, te sam stvorio stvorenja, predstavio im se i oni Me spoznali." Mi nismo stvoreni izuzev zbog Njega, a ne zbog nas kao takvih, zato naporedo sa djelima spominje nagradu, pa djela pripadaju nama a ne Njemu, a naše robovanje, odnosno pobožnost pripadaju Njemu a ne nama. Pobožnost, sama po sebi, nije djelo. Formalna djela, odnosno djela u pojavnom smislu koja stvorenja rade, On stvara, tako da je On Onaj koji radi. Iz pristojnost prema Allahu Njemu se pripisuju ona lijepa djela, mada je sve direktno od Allaha, jer je On rekao: "I ta ko Mi duše i onoga ko je dotjeruje (sređuje), pa joj nadahnjuje njenu nepobožnost i njenu pobožnost" (Šems, 7-8), "Allah je vas stvorio i ono što vi radite" (Saffat, 96).

Dalje kaže: "Allah je Stvoritelj svake stvari." (Zumer, 62), tako da pod to potpadaju i djela svih robova. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Zaista Allah kaže: "Najdraže sa čim Mi se približavaju oni koji Mi se približavaju jeste izvršavanje onoga što sam im stavio u dužnost, a rob se neprekidno približava Meni sa dobrovoljnom pobožnošću sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim njegov sam sluh kojim sluša, njegov vidi kojim gleda …"

Zbog ove pojave sjedinjenje (ittihad) sa Bogom zagovara onaj ko zagovara, a takođe i na osnovu riječi Uzvišenog: "Ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio" (Enfal, 17), i Njegovih riječi: "… i ono što vi radite" (Saffat, 96).

U predaji se navodi: "Zaista Allah voli svakog onog ko je na iskušenju i kaje se Bogu." U predaji se takođe navodi: "Moja je ljubav nužna onima koji se vole u ime Mene." Dalje se u predaji navodi: "Volite Allaha zbog blagodati koje vam pruža." Takođe je rečeno u predaji: "Zaista je Allah lijep i voli lijepo i zaista Allah voli da bude hvaljen." Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Omiljeno mi je od vašeg ovog svijeta troje …" Jako su brojni Poslanikovi hadisi na ovu temu.

Znaj da je stupanj ljubavi častan i ona tj. ljubav je osnova postojanja.
12.06.2008.

Priča o mišu i devi (Mesnevija)

 Jednoga dana zgrabi miš devine uzde i nadmeno je stade za sobom voditi. Vidjevši kako je deva hitro za njim krenula, mišija se pamet u svoju važnost umislila. Bljesak te misli ošinu devu i ona u sebi pomisli: «Samo naprijed, uživaj! Poslije ću ti već ja pokazati!» Hodali su tako sve dok ne stigoše do obale velike rijeke, koju bi s mukom svladale i snažnije zvjerke.

Miš se zaustavi i stade kao ukopan, a deva se podsmješljivo na njeg obrecnu: «Hej, prijatelju, zašto smo stali? Čemu čuđenje? Zakorači smjelo u ovu rijeku! Ti si moj vodič i jedini predvodnik, ne zastajkuj nasred puta, pa nemoj sad posustati!»
«Ma, ova je rijeka široka i duboka, a ja ti se, prijatelju, silno bojim utapanja», odgovori miš preplašeno. «Pusti da vidim dokle voda seže», reče mu deva i žustro zagazi u vodu.
«Do koljena je voda, miše slijepi!», povika deva. «Što si se tako zbunio i dao smesti?»

A miš će na to posramljeno: «Što je tebi mrav, meni je zmaj, jer se moje koljeno od tvoga razlikuje. Ako je tebi, mudra devo, voda do koljena, meni tada mjeri sto lakata iznad tjemena»,
«Sljedeći put nemoj biti ovako drzak,» nastavi deva, «da ti plamena vatra dušu i tijelo ne bi sagorjela. Ti se sa sebi ravnima prepiri i spori; nema se šta jedan miš devi nametati!»
«Kajem se», posrami se miš. «Tako ti Boga, prevedi me preko ove strašne vode.»
A deva se sažali, pa mu rekne: «Uzjaši na mene i na grbu mi sjedni. Bez straha mi povjeri ovaj dio puta. Mogla bih prenijeti na hiljade takvih».

Kad već nisi poslanik, tragom poslanika kreni, da se iz bunara sebičnosti vineš do duhovnosti. Podanik budi, jer vladar nisi; ne upravljaj sam brodom, jer kapetan nisi. Kad već nisi umješan, kloni se trgovanja; podatan budi da se u tijesto pretvoriš. Ni riječi više, utihni! Budući da ne možeš biti Božija riječ, budi uho za nju. Ako i progovoriš, svoje riječi u pitanja pretoči i s Božijim ljudima ponizno zbori.
Tvoja mržnja i oholost iz pohote izvire, a navika još više učvršćuje pohotu.
Zato što se zla ćud u duši ukotvila, mrava pohote u zmiju je preobrazila.
Na samom početku zmiju pohote uništi: u protivnom, u zmaja će se pretvoriti.

Mevlana Rumi 

28.03.2008.

Hikaje iz Mesnevije...

Čovjek koji si je umislio da je vidio mlađak (II,112)

Jednom davno, u vrijeme halife Omera (12), stigao mjesec posta i ljudi pohitali na planinu ne bi li im se sreća nasmiješila da ugledaju mlađak (13) na nebu.
Jedan među njima povika: «Hej, Omere, pogledaj, eno se pojavio mladi mjesec!»
Uprijevši pogled prema zvijezdama i ne ugledavši baš ništa na nebu, Omer se okrenu prema onom čovjeku, pa mu reče: «Mora da se onaj mjesec u tvojoj mašti ukazao.
Jer, u protivnom, kako to da ja, mnogo vičniji od tebe u čitanju nebeskih znakova, ne vidim čak ni sjajni polumjesec?
Nego, de ti navlaži dlan i zaliži sebi obrvu, pa se onda ponovno u mlađak zagledaj».
Kad je čovjek vlažnom rukom zalizao obrve, više na nebu ne vidje mjeseca; «Vladaru», povika u nevjerici, «nema mjeseca, eno ga nesta!»
«Da», odgovori mu Omer, «tvoja se obrva poput luka svinula i pogodila te strijeiom pogrešnog nagađanja».
Čim se je dlaka savila, na pogrešan put ga je zavela; i on se stade razmetljivo hvaliti da je ugledao mjesec mladi.
Kad samo jedna svinuta dlaka može zastrijeti nebo, kako bi tek bilo da se svi tvoji udovi iskrive i svinu?
Ispravi zato svoje biće uz pomoć krijeposnih i poštenih: ni slučajno ne okreći glavu od njih.




Sufija i nevjerni sluga (II,156)

Neki je sufija svijetom uokolo lutao, sve dok jedne večeri u derviškom hanikahu nije prenoćište potražio.
Svog je magarca u štali privezao, a potom se prijateljima priključio na počasnom mjestu trijema,
te u duhovnu molitvu i tiho bdijenje uronio: jer, blizak je prijatelj bolji od bilo kakve knjige. Sufijska se knjiga ne sastoji od crnila tinte i slova: ništa drugo nije, već srce bijelo kao snijeg. Hrana učenjaka su perom pisana djela; a što je hrana sufija - povratak u svijet vječnog bivanja. Kad su sufije naposlijetku, obuzeti veseljem i mističkim zanosom, duhovni skup priveli kraju, Prirediše gozbu za pridošioga gosta, koji se baš u tom trenu prisjeti svog magarca.
Okrenu se smjesta prema slugi te ga zamoli:
"De se malo do štale navrati, pa magarcu sijena i ječma dadni:"
"Bože blagi, budi na pomoći!"(14) sluga će na to. "Čemu ove suvišne riječi? Odvajkada su to moji poslovi."
A sufija mu stade savjete dijeliti:"Prije neg' mu dadneš, ječam navlaži, jer to je jedno staro magare klimavih zuba".
"Bože blagi, budi na pomoći!, reče ovaj. "?*to mi to govoriš? Pa, ove su naputke drugi od mene učili"
"A kad mu sedlo skineš, stavi mu mehlem na ranjena leđa", nastavi onaj sufija, ne dajući se smesti.
"Bože, budi na pomoći!”, povika sluga, pa mu kaza: "Hej, ti što mudruješ! Imao sam ja na hiljade gostiju poput tebe, i svi su oni sretni i zadovoljni od nas otišli, jer nama je gost svetinja, i od vlastite duše nam je miliji"
"Daj mu i vode, al' pazi da je mlaka, opet će sufija. "Bože, budi na pomoći! Stid me je i slušati što to govoriš! , sluga se uzruja.
"I, malo mu sijena dodaj u ječam", sufija nastavi, a ovaj de na to:"Svevišnji Bože, budi na pomoći! De, skrati više, ne govori!"
"Pa mu ležaj od kamenja i balege počisti, a bude li vlažno, tamo gdje će leći malo mu suhe zemlje naspi."
"Svevišnji Bože, budi na pomoći!, zavapi sluga."Nego, i ti se, sufijo, Bogu uteci i od Njega zaišći pomoći! Ne troši riječi na poslenika koji zna što mu je činiti.”
A sufija mu na to još dobaci: "Uzmi onda četku, pa mu dlaku dobro očešljaj!" "Bože blagi, budi na pomoći! Neka te je stid kako zboriš!”, obrecnu se sluga.
Zatim žustro zasuka rukave, pa izusti: "Idem prvo sijena i ječma donijeti'.
Kako je sluga izišao, tako je štalu i magarca s uma smetnuo i na njih potpuno zaboravio, a onog je sufiju obmanuo i na lagahni se san zaveo.
Svrativši potom do svojih prijatelja, skupine nitkova i lupeža, ismija pošteno onoga sufiju s njegovim savjetima i uputama.

Iscrpljen od puta, sufija legne i, sklopivši oči, stade sanjati svakojake snove.
Usnio je svog magarca u kandžama vuka, kako ga trga i razdire sa svih strana.
Od silne se muke trgne izasna i povika:"Svevišnji Bože, budi na pomoći! Kakva li su ovo suluda priviđenja? Gdje je onaj susretijivi sluga?"
A onda ga opet san svlada, pa vidje magarca kako putem korača i sve propada, sad u jamu, a sad u kakav jarak. Sve je, tako, sanjao neugodne snove. Ne bi li ih odagnao, sure Fatiha (15) i Kari'a (16) učiti stade.
"?*ta da se radi?”, pitao se sufija u nevjerici, pa nastavi: "Svi su prijatelji već otišli i sva vrata su zaključali.
Jao, sve razmišljam - onaj nesretni sluga, pa nije li s nama zajedno kruha i soli podijelio?
Ja sam se s njim sve ljubazno i fino ophodio, pa što bi mi on sad bezobrazlukom vratio?
Potreban je razlog svakoj mržnji, jer i naša plemenitost potiče odanost" :
I opet bi se zamislio i sve tako nastavljao: "Je l' ikad Adem, plemenit i pun blagosti, onome Iblisu (17) naudio?
?*to se to čovjek zmiji i škorpiji zamjerio da mu stalno žele nauditi i smrtni udarac zadati?
U vučijoj je prirodi da sve trga i razdire, a ljude, pak, ljubomora međusobno razdire.
Ne valja zlo pomišljati!", tješio se sufija. "Pa, zašto sebi uopće i dopuštam o svome bratu tako nagađati?"
A onda bi svejednako sa sobom govorio kako je razborito i promišljeno crne slutnje imati. Jer, kako će neko ko nikad zla ne sluti ostati nepovrijeđen?
Tako je sufija na sto muka bio, baš kao i njegov magarac - da Bog d? da takva kazna dušmane snađe!
Nakrivljenog sedla i pokidanih ulara, jadno se magare valjalo posred zemlje i kamenja.
Iznureno i iscrpljeno od mnoga puta i, uz to, čitavu večer bez i trunke sijena, sad je već bilo na izdisaju, gušeći se u samrtnom hroptanju.
Čitavu noć nije prestajao ponavljati i preklinjati: "Jao, jao, Bože mili! Ma, neću, evo, ni ječma, samo mi šaku sijena udijeli!

Hej, šejhovi, milosti! Izgaram od patnje zbog ovih bezočnika okrutnih!"
Muka i nevolja što je ono magare snašla, ravna je patnjama peradi koja se u bujici poplave utapa.
Jadno se magare sve do zore u mukama previjalo i, stenjući od gladi, po podu se valjalo.
Pred jutro, kad je svitalo, u štalu stiže sluga da osedla magarca.
Podbovši ga potom dva-tri puta, poput kakvog stručnog trgovca magarcima, ne bi li ga podstrekao i nagnao u trk, postupio je s njim kao s najgorim psetom.
Od oštrine podbadanja, životinja počne poskakivati - gdje li mu je samo jezik da opiše što ga tišti?
Kad ga je sufija uzjahao i na put krenuo, magare stade posrtati i sve glavom o zemlju padati,
I, svaki put kad bi se po zemlji prostro, ljudi bi ga podizali, sve misleći da je od nečeg obolio.
Jedan mu je uho grubo savijao, a drugi se u usta navirivao, neće li pronaći kakve rane pod jezikom.
Onaj mu je, pak, potkovice pregledao, ne bi li kakav zalutali kamen iz njih izvadio, a drugi mu je, opet, u očima trunke i mrije tražio.
"Hej, šejh", zapitaše ga ljudi, "zbog čega ova slabost? Nisi li jučer Bogu zahvaljivao što ti je magare snažno, žustro i čilo?"
A sufija im na to odgovori: "Magarac što se cijelu večer s 'Bože blagi, budi na pomoći!' hranio i
Boga veličao, drukčije nit' može, nit' zna hodati! Kako je magarcu jedina hrana uvečer bila
'Bože biagi, budi na pomoći!, cijelu se noć Bogu molio, a danju se, evo, na zemlju prostire i sve Bogu na sedždu pada"
Većina ljudi su, ustvari, ljudožderi: u njihovu se slatkorječivost nemoj mnogo uzdati.
O podlim se ljudima, poput onog sluge, brini. Jer, bolje je i sam biti negoli udvaranja besramnika podnositi.

28.03.2008.

Hikaje iz Mesnevije...


Čovjek koji je htio pobjeći od Azraila (I,956)

Jednoga jutra u osvit zore, bahnu neki plemić u naprasnoj žurbi na vrata Sulejmanove palače.
Lice ovog nesretnika je sablasno požutjelo, a usne mu od jada pomodrile.
«?*to te tišti, čovječe, da ovako patiš?», zapita ga Sulejman.
«Azrail me takvim pogledom prostrijelio, svu svoju srdžbu i bijes na mene je sasuo», zajeca nesretnik.
«Kaži sad što mi valja činiti», obrati mu se Sulejman, «što god želiš, zatraži!»
«Ti, što budnim okom naše živote čuvaš», otpočne čovjek, «zapovijedi vjetru da me odavde do Indije prenese: tamo ću, možda, smrti uteći i dušu svoju spasiti.»
Ljudi se tako od skromnosti i odricanja klone da postaju plijenom lahkomosti i pohlepe.
Strah od siromaštva i odricanja nalik je strahu što proganja ovoga smrtnika; pohlepa i častohleplje to to je tvoja Indija.
I, Sulejman naredi vjetru da žurno ovoga čovjeka preko mora ponese i do dalekih krajeva Indije odnese.
Sutradan, dok je Sulejman na prijemu bio, sretne Azraila, pa ga zapita: «?*to si tako gnjevno na onog Božijeg stvora pogledao, da je jadnik bezglavo iz svog doma izjurio?»
«Kad sam ga ja to ljutito pogledao?», u čudu će Azrail. «Samo sam se začudio kud je onuda prolazio. Jer mi je od Boga zapovijed stigla da dušu tog čovjeka, baš istoga dana, u Indiji uzmem. I ja sam se, eto, u čudu snebio i u sebi pomislio: 'Da mu je i na stotine krila imati, do daleke Indije on ne može stići.»
Sve što se u svijetu događa ti ovako poredi, širom oči otvori i razmisli.
Od koga da pobjegnemo? Zar od sebe samih? Besmislica!
Od koga da se čuvamo? Zar od Istine? Ej, nevoljo!



Priča o gramatičaru i lađaru (I, 2.835)

Jednog se dana neki umišljeni gramatičar na lađu ukrca; smjestivši se udobno nasuprot lađara, pun sebe, oholo ga zapita:
»Jesi l' ti ikad gramatiku učio?». «Ne», lađar mu reče.
A ovaj će na to uznosito: «Pola tvog života, tad, uludo proteče!»
Slomljena srca, lađar se suzdrži, al' odgovor ne dade, već ušuti.
Malo utom, oluja se dignu, vjetar lađu u vrtlog zavitla, a lađar učenjaka gromko upita:
«Znaš li ti plivati? Sad mi kaži!» «Ne», zavapi gramatičar, «o, ti, umilnoga lica što lijepo zboriš!»
«Čitav tvoj život, gramatičaru, nestaje», dobaci mu lađar, «jer lađa sad, evo, u vrtlogu tone!»
Ovdje je potrebno mahv (1) poznavati, a ne nahv (2); jer, ako si u sebi umro, bez straha u vodu zaroni.
Voda će mrtvog na površinu izbaciti, al' živog iz bujice ko će spasiti?
Kad uspiješ u sebi ljudsku narav usmrtiti, more božanskih tajni do visina će te vinuti.
O, ti, koji stvorove ljudske magarcima zoveš: sada i sam k'o magare na ledu posrćeš.
Da si i najveći učenjak svih vremena, giedaj sad nestanak ovoga svijeta i vremena.
Mi smo gramatičara tako skrojiii da bi vas gramatici nestajanja podučili.

28.03.2008.

Krasan li je bio onaj Dan, prije dneva dan i noc,

Oni ljudi koji vole Allaha spavali su u posteljama Adema (Prapocetak), u besikama Gajba (skrivenost, nevidljivost), u cardacima vinograda, mladi i raspolozeni. Iz zemlje, prema njihovim podobnostima i sposobnostima (kabilijjet i istidad), uzeti su atomi kao uzorci, okaljeni u vatri odabiranja, dezinficirani od varki i smicalica, i onda sastavljeni u kalupe kao modeli. Ovaj proces je izvrsen u dvoranama Ezela (prapocetka) gdje se sve rasporedjuje i razvrstava, strogo po planu i programu.

U Ezelskoj stampariji na kutijama tih modela ugravirana je figura "Juhibbuhum"- Voli ih (Bog). Na drugoj strani omota je ugravirana druga figura "Ve Juhibbunehu" - A i oni vole Njega.
Dakle ljubav covjeka prema Bogu zaceta je jos u Ezelu.

Zatim se pojavila sjaj postojanja njihova sunca, koji je najavio njihov dolazak. Taj sjaj je rasvijetlio tminu na zemlji. Na balkonima prekrasnih dvoraca postavljeni su kafezi u koje su se nastanile ptice njihovih dusa. Tamo se pomijesalo "cisto" i "mutno". (Spajanje duse s tijelom). Svjetlo dusa pomijesalo se s elementima materije. Duse su se nastanile u mahale koje su im garib. Duse su odma zazalile za onim predjelima iz kojih su dosle i za onim ljepotama u kojima su bile.

Kad su duse dosle na sirinu trga Kurb (Pliblizavanje Bogu), ruka Inajeta je svakome obukla ono odijelo koje mu je u kaderu bilo skorjeno (ovozemaljska zaduzenja). Ta odjeca je odjeca mehabeta (ljubavi).

U medzlisu prisnosti, njihovim mursidima je data zastava irsada. Na toj zastavi je pisalo: Juhibbuhum ve Juhibbunehu. U Glavnoj evidenciji Ezela (Divani Ezel) naredjeno je pisaru da u knjige upise, da su ovi sretnici. Napisane su im i poslanice. Na pocetku poslanice je naslov s rijecima "Fettebiuni juhbibkumullah" - Slijedite me pa ce vas Bog voljeti. Na kraju poslanice su rijeci "Vallahu jed'u ila darisselam" - Allah poziva u kucu mira.

U prijestolnici tajni, u cadorima za zemaljske predjele, u vidu plakata, naslikan je Atvar (Linija) sa upustvom kako se putuje (suluk, tarikat). Oni su vidjeli Ajnel-jekin, Tacku (noktu) Tevhida (Jedinstva). Iz ove tacke produzio se je Elif. Elif je linija Jedinstva. Elif je oznaka broja jedan.

Ovaj nas govor su isareti ocima asika. Taj govor razumije Sulejman svoga vremena. To su isareti ocima asika. Te isarete (znakove) ne mogu svake oci uhvatiti ocim ociju pravih Lejlinih i Medznuna.

Ovaj je zapisano u Fethul-Mubinu. Jos se kaze i ovo: Bog je voljenik dusa (Masukul-Ervah) i miljenik srca (Mahbubul-kulub), a covjek je, kako smo rekli Postojanje koje voli Bog. Dusa place sto je odvojena od Najistana. Covjekov najistan je Sfera neodredjenosti, sfera Prve odredjenosti i sfera Druge odredjenosti. O Neodredjenosti ne znamo nista. Prva odredjenost je svijet u Bozijem znanju a Druga odredjenost je slika stvorenog, prema Bozjem znanju i Bozjoj moci stvaranja, Allah koji sve zna, koji je Tvorac.

U Mesneviji, na jednom drugom mjestu, Mevlana Dzelaluddin ovako kaze:
Krasan li je bio onaj Dan, prije dneva dan i noc,
Bili smo slobodni i nije nam trebalo nikako trazenje
Bili smo ujedinjeni a Carem postojanja
Sud da ima i drugo, bio je posve izbrisan
Iznenada pocelo se gibati more postojanja,
I sve se pokazalo sobom, sebi i o sebi
Vadzib, sto mora postojati, i Mumkin, sto moze postojati, pokazase razlike,
Lik i ogledalo, da su dvoje, pokaza se
Ako ne budemo opet prosli na put tamo,
Onda nije niko gore od nas ostavljen.
Sejh Muhammed Sirin ovako kaze:
Mi smo bili velika slova u visinama,
Spustili smo se kao mala slova u Sature (pisane retke).
Pojavili smo se nakon sto smo bili skriveni
I postali smo danas cijeli ovaj svemir.
A sta je drugo svemir nego zaista mi?
Jer, mi smo, Kainatun Mumkinatun, kosmo moguceg,
Pojam musko, odnosi se na Bozja imena i atribute a pojam zensko odnosi se na bitak u kosmosu moguceg. (Muhammed Ekber Abadi)

Zabranjeno (haram) je otkrivati tajne ljudi koji ti ne odgovaraju, jer te nece shvatiti i razumjeti.

Individualni duh (ruh)na poziv Svemoguceg, izadje iz carstva duhovnog svijeta i boravi na ovoj zemlji zajedno s tijelom (tijelo i dusa). Ali cim dobije poziv da se odvoji od tijela, vraca se u svoje duhovno obitavaliste. Dusa se ne utapa u Univerzalni duh.

Muhammed a.s. je 33 puta dusom isao u nebo, a samo jednom je isao i tijelom i dusom (Miradz). Kad dusa stane u prisutnost same Instine, tada posebno svijetlo padne na srce.

Mutesavvifini kazu, da je Svemoguci rekao: Tajna covjeka je Moja tajna, a Moja tajna je njegova (covjekova) tajna.

Put koji vodi Bogu pocinje tako da se nadje covjek koji je, istinski, priatelj Bozji. Ulazak na taj put pocinje primjenom Pejgamberova pravca.

"Istina je da je Kur'an dovoljan mursid svakome, ali kakva je korist! Jer, ko ne zna Kur'ana, kako moze naci put Kur'ana! (Ne moze)". (Selim Sami).

Zidovi su bili postavili Muahammedu a.s. tri pitanja o Ashabi-Kehfu, o Zul-Karnejnu i o dusi. Ali, kad im je odgovorio nisu ga priznali kao pejgambera.

Mnogobrojne su definicije o dusi, a jedna glasi ovako: Dusa je fino bice koje je stvoreno iskljucivo naredbom Bozjom i ima osobinu bliskosti s Bogom.

Sejjid Ahmed Rifai je rekao: Dusa, ona potjece od svjetla Bozjeg Arsa, a prasina zemlja (blato) je osnovna materija tijela. Silni Vlada je njih sastavio, tako, da su podobni i podesni primiti zaduzenja i iskusenja. Dusa je u tudjini a tijelo je u domovini. Pa ucini milost siroti tudjincu u borbi za domovinu!

Ljude dijelimo u tri grupe: koji su nam potrebni kao hrana, koji su nam potrebni kao lijek i koji su bolesni. Hrana treba svaki dan, lijek ponekad a bolest pokadkad ili nikad.

Ima ljudi koji i tegobe s uzitkom podnose. Poznati Fuzulija je rekao: Volim i ja belaj, jel belaj voli mene.

Kao sto se riba nemoze zasititi vode, tako se ni covjek ne moze zasititi znanja i ljubavi o Bogu. U Kur'anu je receno: "I reci, Boze, povecaj mi znanje".

Ljudi koji su po prirodi sirovi, njih ne zanima duhovnosti, pa ih ostavi.

27.03.2008.

Mesnevija I

Photobucket

27.03.2008.

HIKAJA O ŽIDOVSKOM CARU KOJI JE UBIJAO KRŠĆANE

U ovoj priči hazreti Mevlana govori o izuzetno vrijednim temama. Koristeći poređenja i metaforu, on skida zavjese s naših djela za koja smo umislili da ih činimo s iskrenom i čistom namjerom, pokazujući da mi, ustvari, samo sebe zavaravamo nastojeći udovoljiti svome nefsu. Pa, ako svoja djela usporedimo s razumom i učenjem vjere, vidjet ćemo da se to mi, u suštini, klanjamo šejtanu i vlastitim strastima, odnosno nefsu. Hazreti Mevlana kazuje kako je oholi vladar ubijao i uništavao narod zarad ostvarenja ličnih interesa, a pod plastom tobožnje odbrane Musaove, mir njemu, vjere. Ako malo bolje obratimo pažnju na sebe i svoja djela, vidjet ćemo da smo i mi poput ovog oholog vladara. Jer, na putu stjecanja osobnog zadovoljstva i ostvarenja želja nefsa, vršimo neka djela koja krijemo iza vjere, tvrdeći da se mi samo borimo za istinu. Pri tome zaboravljamo da je "Gospodar svjetova u zasjedi" i da motri na sve naše postupke i namjere (nijjete). Zaboravljamo da za Njega nema razlike između tajnog i javnog, odnosno skrivenog i otvorenog. Sve što postoji obuhvaćeno je Znanjem Njegovim.

 

Bješe jedan tiranin židovske vjere,

Neprijatelj Isaov, ubica bez mjere.

 

Bilo vrijeme Mesiha, red doš'o na njega,

On je dio Musaov, Musa dio njega.

 

Kralj zaslijepljen bio, sve vidio dvoje,

A dva glasnika Božja, u suštini jedno te isto je.

 

Kad učitelj stari reče učeniku:

Vidiš onu flašu, de mi je donesi.

 

A učenik, ahval: Koju učitelju? Vidiš, dvije jesu!

Učitelj će njemu: De ne budi ahval, nepretjeruj, sinko!

 

Učenik će opet: Rugaš li se meni, učitelju?

A učitelj: Dobro, hajde razbij jednu!

 

Stvarno bješe jedna a ne dvije,

Pa kad je razbio, vidje više nije.

 

Od mržnje i strasti, isto, čovjek ahval biva

I duša mu više ustrajnosti nema.

 

Gdje god dođe nagon, nestaje vještina,

I na srcu, tada, sto koprena ima.

 

Za sudiju koji primi mito,

I žalim i mazlum jedno je te isto.

 

Zbog mržnje i strasti kralj je ahval postao,

Pa je svaki nežidov "upomoć"jaukao.

 

Na stotine hiljada vjernika - mazluma,

Ubio je tvrdeći: Ja branim Musaa.

 

U ovom prvom dijelu svoga kazivanja Mevlana obznanjuje  nekoliko bitnih činjenica:

a.Snaga koja je sjedinjena s nepravdom postaje opasna;

b.Vjerovjesnici, mir njima, imaju bogomdano jedinstvo;

 c.Srdžba i strasti opijaju čovjeka;

 d.Zelje nefsa sprečavaju razumijevanje istine;

 e.Nefs zaslijepljuje oči razuma.

Hazreti Mevlana u ovoj priči, svojim poređenjima, neka racionalna pitanja dovodi u ravan osjetilnog, kako bi ona za sve bila razumljiva. S druge strane, kada govori o nefsu, naprimjer, on ga prvo tretira kao izvanjsku pojavu spominjući jedan historijski detalj. Na taj način je izbjegnuta brza, negativna reakcija nefsa na ovakvo kazivanje. On kazuje kako je u ljudskoj povijesti postojao jedan moćnik, koji je svoju snagu koristio čineći nepravdu i tlačeći i ubijajući robove Božije. Bio je neprijatelj nazreti Isaa, a. s., i ugnjetavao sve sljedbenike njegove vjere. Dakle, snaga i moć, kad se udruže s nepravdom i zulumom, donose tragične posljedice.

b. Bogomdano jedinstvo Božijih poslanika u njihovom poslanstvu

Ovom pričom Mevlana nam namjerava skrenuti pažnju na još jednu bitnu istinu, a to je da su svi Božiji poslanici, mir njima, imali "jedan te isti cilj", iako su se u pogledu stupnjeva osobne egzistencije, specifičnosti vremena, okolnosti i prostora svoga djelovanja međusobno razlikovali, te je svaki od njih ostvarivao dio sveukupnog Jednog Cilja, da bi jedino Pečat poslanika Muhamed, mir i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, obuhvatio cilj u svoj njegovoj punoći, ozbiljivši ga u svojoj misiji i poruci.

Na ovom putu oni su vodiči, oni su dokaz i uputa svima, a naš Pejgamber njima zapovijeda, Prvi je i Posljednji međ njima.

A Kur'an Časni kaže: "Recite: 'Mi vjerujemo u Allaha i ono što se objavljuje nama, i u ono stoje objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku,i Jakubu, i unucima, i u ono stoje dato Musau i Isau, i ono stoje dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima i mi se samo Njemu pokoravamo'."3

Ovaj kur'anski ajet sadrži nekoliko jasnih i nedvosmislenih poruka. Prije svega, ističe se vjerovanje u Jednoću Božiju kao temeljni cilj svih vjerovjesnika, mir njima. Drugo, vjerovanje u sve ono što je objavljeno Muhamedu, mir, spas i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, na način na koji je obavezno i vjerovanje u sve stoje objavljeno Ibrahimu, Ismailu, Ishaku, Jakubu, Musau i Isau, rnir njima i njihovima. Ili, jednom riječju, vjerovanje u sve Božije poslanike i vjerovjesnike i ono što je njima objavljeno. Treće, ne trebamo praviti razliku glede Božijih poslanika osobno. Četvrto, moramo se u potpunosti pokoriti svim naredbama, propisima i zakonima Jedinoga Boga, Uzvišeno je Ime Njegovo.

Naravno, treba napomenuti da to što ne pravimo razliku između Božijih poslanika ne znači da su svi oni na istom duhovnom položaju, niti da su svi dosegli jednak stupanj tevhida. Ne, jer i sam Kur'an kazuje: "Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge..."4 Ili "...Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smoZebur dali'.5 A o ličnosti hazreti Muhameda Mustafe, mir, spas i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, Kur'an kaže: "A šta će biti onog dana kadaprotiv svakog naroda dovedemo po jednog svjedoka, od njega samog, i tebe dovedemo kao svjedoka protiv njih! Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve..."6 U ovom ajetu Časne Knjige Uzvišeni Bog obznanjuje daje između svakog naroda (ummeta) izabrao osobu koja će biti svjedokom djela toga ummeta, osobu koja je bogomdani povjerljivi promatrač. A Svom Posljednjem poslaniku Muhamedu, mir, spas i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, Bog je povjerio svjedočenje za djela samih svjedoka. Dakle, jedino za njega nije potreban svjedok, a svi, pa čak i poslanici Božiji, moraju biti pod njegovom prismotrom i biti vođeni njegovom uputom. Ove nam riječi govore o prednosti i vrlini hazreti Muhameda, mir, spas i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, u odnosu na sve ljude, pa čak i Božije poslanike, mir njima. Iz tog razloga, Mevlana kazuje kako je različitost među vjero vjesnicima Božijim uvjetovana vremenom u kojem su djelovali među ljudima, a ne radi se ni o kakvoj suštinskoj razlici ili različitim ciljevima. On kaže: "Bilo je vrijeme Isaovo..." Znači, bijaše došao red na Isaa, mir njemu. On je u tom vremenu bio donositelj i obznanjivač Poruke Božije. Mevlana u sljedećem stihu kaže kako je, uistinu, duša Isaova duša Musaova, i obrnuto. Oni su, dakle, jedna duša. Hazreti Mevlana kaže;

Nisu isti duh pseći i vučiji, Al'je jedan duh lavova Božijih.

Dakle, kada ljudi bivaju jedan drugom vukovi, i u njima oživi duh pseći, bez obzira na srodnost duša, oni se razdvajaju i napadaju jedan drugog kao psi koji brane stado. Međutim, kada ljudi postanu lavom, i to lavom Božijim, onda se duše njihove sjedinjuju. A kada su duše postale jedno, onda je i cilj zajednički, jedan.

Hazreti Mevlana pravi lijepa i jednostavna poređenja da bi onima koji dosežu samo do saznanja osjetilnih objasnio ono o Čemu kazuje. On govori kako je jedan učitelj naredio svome učeniku, "Donesi mi onu flašu!" A učenik, koji je zbog oštećenog vida sve stvari vidio duplo, upitao: "Učitelju, koju od ove dvije!?" Učitelj mu je rekao: "Ah, jesi pohlepan, htio bi od jedne flaše dvije da se stvore. Ja vidim samo jednu flašu, dijete." Učenik je rekao: "Vi se sa mnom šalite i ismijavate me. Zaista, koju da donesem?" Učitelj je, da bi mu pokazao koliko zaista ima flaša, rekao: "Jednu razbij, a drugu donesi!" Učenik je razbio flašu i s čuđenjem konstatirao da više nema ni "one druge". Mevlana hoće da nam kaže sljedeće: Ako se moćna snaga srdžbe i strasti ljudske ne stavi pod kontrolu razuma i Vjerozakona, odnosno ako se ne učvrsti na Pravom putu, putu ravnoteže, onda takva osoba više ne vidi stvari (zbilje) onakvim kakve jesu, te to dovodi do izopačenja njegovoga duha i napuštanja Puta Istine.

Još jedno poređenje:

Za sudiju koji primi mito,

I Zalim(7) i mazlum jedno je te isto.

Dakle, ako se u srcu sudije, čija je obaveza da sudi po istini i pravdi, zametne sjeme uzimanja mita, on više ne može potlačenom omogućiti njegovo pravo, niti je u stanju kazniti tlačitelja.

A kralja, o kojem Mevlana govori, bijaše obuzela mržnja prema sljedbenicima Isaovim, mir njemu, ubijao ih je nemilosrdno, ne obazirući se na njihove vapaje. Njegov izgovor za ova nedjela bilo je podržavanje i zaštita Musaove, mir njemu, vjere. Sve dok se čovjek ne oslobodi svake vrste uvjeta i predrasuda, on neće biti u stanju spoznati istinu.

U ovom dijelu svojeg kazivanja hazreti Mevlana obznanjuje dvije osnovne činjenice:

1. Vjerovjesnici Božiji, mir njima, potpuno jedinstveno i složno, pozivaju čovječanstvo k Bogu, s tim što jedino zahtjevi i specifičnosti vremena odnosno društvene okolnosti datog historijskog trenutka uvjetuju da se neki zakoni i propisi Božiji obznane a neki ne.

2. Čovjek nije u stanju spoznati i razumjeti istinu sve dok se potpuno ne oslobodi osobnih poriva i interesa.

Kada dođe nagon, nestaje vještina, I na srcu tada sto koprena ima..

/nastavit će se!/

Fus note:

3 sura Al-Bakara - Krava, 136. ajet.

4 sura Al-Bakara - Krava, dio 253. ajeta.

5 sura Al-Isra - Noćno putovanje, dio 55. ajeta.

6 sura An-Nahl - Pčele, dio 89. ajeta.

7 Zalim, ar. =tlačitelj, onaj koji čini nepravdu; Mazlum, ar. = potlačeni, onaj kojem je učinjena nepravda.

27.03.2008.

Jedno kazivanje iz Mesnevije

-       Bijaše jednom jedan vaiz (propovijednik) koji kad god bi se ispeo na minber, počeo bi da uči dove i moli za drumske razbojnike.

-       Dizao bi ruke i učio: „Bože, smiluj se zlikovcima, griješnicima i razbojnicima,

-       koji muče ljude dobra, svim nevjernicima i žiteljima manastira!“

-       Za čiste vjernike nije ništa učio. Čitava dova bila mu je samo za pogane.

-       Tako mu neko jednom reče: „To što radiš nije baš uobičajeno, dova zabludjelima nije ti dobar postupak!“

-       On mu na to odgovori: „Ja od njih vidim poseban hajr (dobro). Zato i učim za njih dovu.

-       Oni čine tolike nevaljalštine, zulume i kriminal, na taj način da me od zla nagone na dobro.

-       Kad god me zaokupi dunjaluk (ovaj svijet), ja od njih dobijem nekoliko udaraca i uboda, koji me osvješćuju. Pa vukovi su ti koji me vraćaju na džadu (glavni put).

-       Pošto su oni sebeb (uzrok) moga dobra, dova za njih, o ti razboriti, postaje mi obaveza!“

-       Božiji rob obraća se Hakku (Istinitom) i žali na boli i ubode koji ga snalaze, stotinu tugopoljki od boli koju trpi on Mu iznosi.

-       Hakk mu na to odgovara: „Muka i bol, u konačnici, čine te skrušenim i još te više jačaju.“

-       Sumnjam u nimet (blagodat) koja te odbija od Naših vrata, koja te čini udaljenim i otjeranim.

-       U suštini, svaki dušman tvoj je derman (lijek), tvoja vlastita alkemija, tebi korisna i za tebe djelotvorna.

-       Ti od njega bježiš u osamu, tražiš Božije milosti i pažnje,

-       a istina je kako su tvoji prijatelji, ustvari, tvoji dušmani. Baš oni te udaljavaju od Božijega Hadreta (Prisutnosti) i od njega zaokupljaju.

-       Ima jedna životinja koja se zove uzejra. Ona što se više štapom udara sve se više goji i napreduje.

-       Sve joj je ljepše dok se udara. Pod udarcima pruta ona se naprosto deblja.

-       Uistinu, muminska (vjernikova) duša je poput uzejre. Jaka je i godi joj pod udarcima boli.

-       Zbog toga od svih stvorenja ovoga svijeta, najviše muka i belaja imali su vjerovjesnici,

-       čije duše bijahu najjače od svih duša. Niko nije bio na takvim belajima kao oni.

-       I koža se rasteže pod tretmanom muke, postaje mehka kao da je čuvena taifska štavljena koža.

-       Ako se ne štavi gorčinom i solju, ubuđa se, kvari i postaje pogana.

-       Znaj kako je čovjek ta neštavljena koža, od silne vlage uščuo se i postao težak.

-       I njega treba liječiti gorčinom i solju, kako bi postao čist, prefinjen i blistav.

-       Pa i ako ne možeš to podnijeti, ti opet, oštroumni, raziluka (zadovoljstva Božijom odredbom) pokaži, i onda kad te Allah iskušava bez tvoje volje.

-       Belaj od Voljenog za vas je čišćenje. Njegovo Znanje veće je od vašega promišljanja. 

-       Kad se pogleda i čistotu (koja dolazi), belaj postaje sladak, kao što i lijek ukusan je ako čovjek u njemu vidi svoje ozdravljenje.


Stariji postovi

<

boomp3.com

Krasan li je bio onaj Dan, prije dneva dan i noc,
Bili smo slobodni i nije nam trebalo nikako trazenje
Bili smo ujedinjeni a Carem postojanja
Sud da ima i drugo, bio je posve izbrisan
Iznenada pocelo se gibati more postojanja,
I sve se pokazalo sobom, sebi i o sebi
Vadzib, sto mora postojati, i Mumkin, sto moze postojati, pokazase razlike,
Lik i ogledalo, da su dvoje, pokaza se
Ako ne budemo opet prosli na put tamo,
Onda nije niko gore od nas ostavljen.
Sejh Muhammed Sirin ovako kaze:
Mi smo bili velika slova u visinama,
Spustili smo se kao mala slova u Sature (pisane retke).
Pojavili smo se nakon sto smo bili skriveni
I postali smo danas cijeli ovaj svemir.
A sta je drugo svemir nego zaista mi?
Jer, mi smo, Kainatun Mumkinatun, kosmo moguceg,
-------------------------------------------------
O brate(sestro) udalji se jedan cas od sebe i sa Njegovim postojanjem utopi se u more.Postani svijetlo.

O braco(seko) smisli se i dozovi! U tebi se smjenjuje proljece i jesen.
U cvijetnjkau tvoga srca sve je novo i zeleno. Srce ti je puno pupoljaka , ruza i jasmina.
U proljece od mnostva lisca ne vidi se granje. Od ruza i cvijeca ne vidi se zemlja.
Ako negdje nije bilo ruza , nemoze se osjetiti miris ruza, a ako nije bilo "pica" ne moze se ni osjetiti miris "pica".
Ovaj miris na sto te ja upucujem je lijek za oci. Pojacava vid. To je miris od koga je Jakub progledao.
Miris nevaljalog donosi tekobu i zatvara oci. Jusufov miris otvara oci i daje svijetlost.
Ti nisi Jusuf ali budi Jakub. Onakav kakav je on bio.Zelio, plakao i nadao se.

Cuj ovaj savjet pa da u svom oslabljenom tijelu dobijes polet.
Da koketiras licu koje je kao ruza. Ako ti lice nije ruza, ne okreci se oko finog.
Lose je lice i zuto , u lose osobe. Glupakovo oko ne zapaza i ne osjeca.
Pred Jusufom ne pokazuj ljepotu. Pred njim pokazi pokornost i Jakubov uzdah.
Dok te ne zapahne dah Isatov, tako postupaj. Kad te zapahne Isatov dah, osjetices prijatnost i prijaznost.
Ali , pazi, dali ikad kamen ozeleni, kad dodje Behar?! Stoga, budi zemlja, jer iz zemlje ce stotinu raznih cvijetova ponici.

GODINAMA SI BIO/LA KAMEN I VARLJIVOG SRCA . DOZOVI SE JEDNOM! VRIJEME JE - BUDI ZEMLJA
-(PLODAN/NA)
------------------------------------------
Iz daleka je došao jedan drug Jusuf-pejgamberu,
i bio njegov gost.
Oni su se poznavali još od djetinstva,
njihovo se prijateljstvo zasnovalo još na jastuku (kad su bili mali).

...
Jusuf pita svog prijatelja:

„Kakav si mi dar donio, o prijatelju?“
Doci prijatelju u posjetu bez dara
isto kao otici u mlin bez žita.
Kad bude proživljenje, Bog ce reci ljudima:
Kakav ste dar pripremili za ovaj susret?
Došli ste pojedinacno i bez icega,
isto onako kao kad ste se rodili.
...
„?*ta si ti meni donio na dar, prijatelju?“, upita Jusuf.
Ovaj se zastidje i poce jadikovati.
„Ja sam dugo tražio poklon koji cu ti donijeti,
šta god mi je zapelo za oko, nije bilo za tebe.
Kako cu ja jedno zrno dragulja donijeti u rudnik,
ili, kako cu jednu kapljicu vode donijeti u more?!
Mislio sam ti kupiti jedan kermanski suvenir,
ali, sve je maleno i sitno, jedino da ti dam svoju dušu i tijelo.
Nema sjemena na zemlji kojeg nema u tvom hambaru,
jedino tvojoj dobroti i ljepoti nema ravne.
Vidio sam, jedino odgovara da ti donesem ogledalo,
da na njemu možeš vidjeti ljepotu svoga lica.
Da vidiš sjaj (nur) svoga lica,
o ti, koji si kao nebeska svjetiljka.
Donio sam ti ogledalo, o ti veseli, da me se sjetiš,
kad vidiš na njemu svoje lijepo lice.“
------------------------------------------
Kad preselim, kad moj tabut,

svakom, da sam mrtav, zbori,

ne mislite da me tuga

za svijetom ovim mori!



Nek ne cvili za mnom niko,

nek ne kaže:"?*teta, šteta",

jer je šteta bit šejtanov,

pa ić' tamo, gdje se gori!



Na dženazi mojoj nek se

ne tuguje zbog rastanka

jer baš tada dušom mojom

sreća sastanka žubori.



Kad me spuste u grob, niko

nek ne kaže:"Sasvim nesta!"

jer društvima dženetlija

grob-samo paravan tvori!



Kada vidiš da me spuste,

smatraj da me tada dižu.

Zar na nebu sunce, mjesec,

kada zađe manje gori?



Ti sve misliš to je suton,

Ne, svitanje to je pravo,

jer spuštanjem tijela u grob,

radi se o duše zori.



Koje sjeme ne proklija,

kad ga zemlja u se primi?

Pa kako u proživljenje

da mi dušu sumnja mori?



Iz bunara izvadi se

potopljena kofa puna.

Stog ne plače duh Jusufov

dok se tijelo s jamom bori.



Kad zatvoriš jedan otvor,

tad se drugi sam otvara.

Pa nek se zbog moje smrti

ni riječ tuge ne prozbori!
----------------------------
Čuj glas naja kada zbori,

na rastanke se tužno žali:

Od tršća kad me otkinuše,

i muško i žensko, za vriskom mojim, zacviliše.

Zbog rastanka bih prsa da raspuknem,

bol čežnje za sastankom da opišem.

Tko god se udalji od izvora svojega,

opet zatraži trenutak povratka svojega.

U svakom društvu sam glasno tugovao,

s dobrim i lošim osobama zasjedao.

Svako je po svom nahođenju samnom drugovao,

a niko za mojim tajnama nije tragao.

Moja tajna nije daleko od moje tužbe,

ali šta kad u oku i uhu nema svetlosti te.

Nit' je tijelo od duše skriveno, niti duša od tijela,

ali šta kad se ne zna pravilo duhoviđenja.

To nije zrak već je plamen što iz naja hukti,

ne bilo onoga u čijem biću ova vatra ne bukti.

To je vatra ljubavi što naj obuzme,

to ljubav provrije kad se vino zagrije.

Nije dobar drug tko se drugarstva odrekne,

čiji zaklon naše zaklone odmakne.

Ništa nije, kao naj, i otrov i lijek,

niti ima nešto, osim naja, tako blisko a čezne uvijek.

Naj pripoveda o putanji krvavoj,

o ljubavnoj priči Medžnunovoj.

Ova svest, osim besvijesti, nema drugog tajnika,

kao što ni jezik, osim uha, nema kupca drugoga.

U našoj su žalosti dani zanoćavali,

u izgaranju smo naše dane provodili.

Ako nam ovako dani prođu, za nas bojazani nema!

Al' nam Ti ostani! Tvoja lepota je nenadmašna.

Svako se osim ribe zasiti vode svoje,

kome blagodati nestane, dani mu se odulje.

Stanje pečenog nijedan sirov neće shvatit,

zato je bolje priču skratit i sve pozdravit.
----------------------------------------
Ko od harama zivi godisnje dva puta ne podrigne

Ako volite samo one koji vole vas, gdje je tu nagrada - volite neprijatelja, oprastajte mu

Citav zivot je borba za jednu dobru dzenazu

“Vatra je opkoljena svim vrstama želja i strasti, dok je Džennet opkoljen svim vrstama nepoželjnih stvari.” (Sahih El-Buhari)
-----------------------------------
Ja umrijek k'o ruda i postah bilina,
i ko biljka umrijeh i postah živina.
I ko zvjerka umrijeh, do čovjeka stignuh,
pa šta da se bojim? Svaka smrt me dignu!
Poslije ovoga ću ko čovjek umrijeti,
I ko krilat anđeo nebu se popeti,
I anđelske mi je ostavit stanice,
jer sve je prolazno sem NjegoTrideset sam godina tražio Allaha,
tražio iz ljubavi, bez nade i straha!
Naposlijetku tajne bijahu osvijetljene,
On je u biti Onaj koji traži mene!
----------------------------------
Spustismo vas u srž stvari - duhovnu čežnju i traženje.
Zar da dozvolimo da vas uspjeh mine?
Nad vama pomno bdijemo, vodimo vas putem;
da bi stići mogli do svoje suštine...
------------------------------------
Reci `Allah' i čvrsto uže Njegovo prigrli,
dok nevolje sipaju, kao kiša, po tebi!

Poslanik je rekao: "Ma gdje da vjera ode,
vratiće se dok te iz temelja ne pročisti."

Zbog toga mira nećeš imati, samo bol i nevolje.
Nestaće radosti i nemara koje donosi neznanje.

Budi strpljiv u nedaćama, podnesi nevolju, isprazni se.
Kada se isprazniš od laži, istinska radost doći će.

Radost bez imalo tegobe, ruža bez ijednog trna,
Vino od kojeg te glava neće zaboljeti nikada.
------------------------------
Sretan je onaj koji je uspio savladati svoju dušu;
i osjetiti kuda vjetrovi aška pušu.

Srce mu je Voljenim ispunjeno, u njem nema ništa više,
On venama njegovim teče, Dost3 u njemu diše!

Ašici ne mogu osjetiti miris il' boju svoga bića,
Njemu je predan onaj opijen od Njegovog pića!

Prazno im je srce od želja, za krunom i vlašću,
pohlepa i požude odavno napustiše njihovu bašču.

Oni samo s Njime govore, samo zbog Njega žive;
samo od Njega traže, samo se Njemu dive.

Već odavno su račun o sebi izgubili,
oni žive samo zarad ljubavi.

Na put sirovi krenuše, a sada su pečeni;
biće svoje izgubiše, srcem sagoreni!

Kada se oči srca otvore, vidimo unutarnju stvarnost koja je skrivena iza vanjštine ovoga svijeta. Kada se sluh srca otvori, čujemo ono skriveno iza riječi, čujemo istinu.
Otvoriti srce znači približiti se Allahu Uzvišenom. Putem Poslanika Muhammeda a.s. naš Stvoritelj nam poručuje: "Mene ne može obuhvatiti cijeli svemir, ali može srce iskrenog vjernika." Naše srce je Kjaba u kome je Allah prisutan. Svako srce je hram Božiji; otvoriti srce znači dozvoliti da se u nama obzani ta prisutnost Božija.
U srcu našeg srca živi iskra Božanskog. To je unutarnje značenje riječi u Bibliji, kao i Kur'anskog ajeta: "I udahnuh u njega (Adema) od Ruha Svog."4 Kada se srca otvore, tu, u našoj nutrini, otkrivamo mudrost, ljubav, radost i nadahnuće iz te Božanske iskre u nama.
Prema tome, sva mudrost je već u nama; sva ljubav u nama, sva radost je u nama. Ipak, sve to ostaje skriveno dok se naše srce ne otvori.


***
Za sve postoji glačalo koje otklanja zahrđalost,
glačalo srca je zikrullah - spominjanje Allaha.
**
Srce iskrenog vjernika hram je Božiji,
samo je On prisutan u njemu.
**
Zikrullah je lijek za srce.
----------------------
Hazreti Omer je pitao Poslanika - neka je Božiji blagoslov i mir na njega - šta treba tražiti od dunjaluka. Poslanik a.s. odgovori: "Jezik zaokupljen zikrullahom, zahvalno srce i ženu vjernicu."
-----------------------------
O srce, sjedi sa onim koji srce poznaje;
sjedi pod bagrem, behara najmirisnijeg.
-----------------------------
ostoji grad u kome će te pronaći sve što želite,
lijepe ljude, bogatstvo i ukrase.
Ipak, tu nećete naći mudrog čovjeka,
pa kakva je onda korist od njega?
Taj grad, znajte, ljudsko je biće, u njem je jalovo svako postignuće,
Ako nema srca koje u ljubavi gori, bolje bi bilo u prah da se pretvori..
-----------------------------
Postanite ljudi srca, budite njemu predani,
bez srca ste magaraci, u blatu zaglibljeni.
Onaj koji srca nema uzaludno živi,
bolesniku tom se samo svijet prolazni divi.
------------------------Duhovna stanja za sufiju su poput novorođenčadi; rođena su u srcu, tu se hrane i rastu. Poput majke i srce rađa, doji i prehranjuje svoje dijete. Kao što se djeca podučavaju o ovom svijetu, tako se i dijete srca podučava unutarnjoj mudrosti. Kao što djeca još nisu uprljanja grijesima, tako je i dijete srca čisto i slobodno od tvrdoglavosti, samoljublja i sumnji. Čistoća djeteta se obično očitava ljepotom njegove vanjštine; u snovima možemo vidjeti čistoću djeteta srca u obliku anđela. Svako se nada da će dobiti džennet kao nagradu za svoja dobra djela; no, dar dženneta spušta se samo u ruke djeteta srca.
---------------------------------------
Razumska duša, u čovjeku, bogata je čudesnim sposobnostima - kako znanja tako i moći. Putem njih usavršavamo se u umjetnosti i nauci, u jednom djeliću sekunde putujemo od zemlje do neba i nazad, pravimo mape nebesa, mjerimo rastojanje među zvijezdama. Putem njih mi vadimo ribe iz mora, hvatamo ptice u letu, pokoravamo životinje poput slona, kamile i konja, od njih smo načinili svoje sluge. Naših pet čula su
poput pet otvorenih vrata u spoljašnji svijet; no, još čudesnije od toga je naše srce čiji prozori gledaju u nevidljivi svijet duha.
U snu, kada se avenije naših čula zatvore, ti prozori se otvaraju i mi primamo poruke iz nevidljivog svijeta; tamo ponekad jasno možemo vidjeti i svoju budućnost. Naša srca su poput ogledala koja odražavaju ono što je zapisano na pločama sudbine. No, čak i u snu, ovosvjetovne misli zatamnjuju ovo ogledalo i odrazi na njemu postaju nejasni. Nakon naše smrti takve misli nestaju i mi stvari vidimo onakvim kakve istinski jesu.
---------------------------
Neki ljudi dovedoše jednog čovjeka Božijem Poslaniku a.s.,
hvaleći ga neumjerno.
Tada ih on upita: "Kakva je njegova pamet?"
"Mi tebi govorimo o njegovoj revnosti u namazu
i mnoštvu dobrih dijela,
a ti nas pitaš za njegovu pamet," odgovoriše.
Na to im on reče:
Neuk načini više štete kroz svoje neznanje
nego opaka osoba kroz svoju pokvarenost.
-------------------------
Neki ljudi dovedoše jednog čovjeka Božijem Poslaniku a.s.,
hvaleći ga neumjerno.
Tada ih on upita: "Kakva je njegova pamet?"
"Mi tebi govorimo o njegovoj revnosti u namazu
i mnoštvu dobrih dijela,
a ti nas pitaš za njegovu pamet," odgovoriše.
Na to im on reče:
Neuk načini više štete kroz svoje neznanje
nego opaka osoba kroz svoju pokvarenost.
--------------------------
Ovaj duh, nebeskog porijekla, javlja se u čovjeku kao čovjek, u životinji kao životinja, u biljci kao biljka. On se različito manifestuje kod različitih vrsta javljajući se u svakoj osobi na različit način i u skladu sa njenim sposobnostima i mogućnostima. Ovaj duh niti nastaje, niti se umanjuje, nit' se mijenja kada tijelo propadne.
Tijelo je, sve do svoje smrti, podložno stalnim promjenama dok duh uvijek ostaje isti. On ne može biti obznanjem ničim drugim osim tijelom u kome je nastanjen. Bez pojavnosti nema obznane; prema tome, svaki duhčmora imati neki oblik. Ipak, ako se duh potpuno poistovijeti sa izvjesnim tijelom, neće biti u stanju da se vrati svome izvorištu.
---------------------------
Ostavi sve i prihvati se ljubavi, srcem svojim sve ostalo napusti;
nek te ljubav vodi ka zemlji ljubavi u kojoj te čeka Voljeni.
Uđi u raj Božije biti, spoznaj ljepotu istinskog Dosta;
Sakupi ruže u vrtu jedinstva, tada od boli ništa ne osta.
Na tom putu ljubavi, ašik svoj život žrtvuje,
da bi svoga Mašuka ugledao najposlije.
Vinom Ljubavi bijaše opijen, svaki derviš iskreni;
srce svoje i svoj život, na putu aška ti ostavi.
----------------------------
Možeš na hiljade stvari isprobati,
no, samo te ljubav može osloboditi.
Ne bježi, sinko, ni od zemaljske ljubavi,
jer ona će te za Nebesku ljubav pripremiti.
Zar je Časni Kur'an moguće čitati,
Ako još harfove nismo savladali?
-----------------
Postanite rob ljubavi da bi istinski bili slobodni;
slobodni od hladnog samo-obožavanja.

Na hiljade je učenih i mudrih na put krenulo,
no, slijepim za ljubav, imena ne ostaše zapisana.

Ne osta ništa da na njih sjeća, kamo im sada čast i slava?
U vremenu što nestaje brzo, u zaborav pada svaka glava.

Pokucajte na hiljade vrata, pokušajte hiljade stvari;
no, okove s duše ne skide ništa, sve zalud je bez ljubavi.
-----------Tad mu reče Allah: O Musau mudri,

Kad si već upitao, hajde čuj i odgovor.

Musa u zemlju sjemenku položi,

Da iz nje iznikne travka prelijepa.

Kad to Musa učini i vrijeme kosidbe stiže,

Travu lijepu nađe, prelijepu za hiže,

Uze kosu i svu travu pokosi,

U duši mu glas tad stiže najdraži.

Zašto si tu travu lijepu pokosio,

Kad si sam je posijao i odgojio?

U zemlju si sjemenku položio,

Sad ovako lijepu travu si pokosio?

Musa reče: O Uzvišeni i Mudri Gospodaru, travu sam pokosio kako bi odvojio sjeme od suhe trave, jer oboje ne može biti ostavljeno u isti ambar. Ako bih to dvoje spremio na isto mjesto, to bi bilo daleko od mudrosti.

Allah (dž.š.) mu na to reče: O Musa, od koga si tu mudrost naučio? Ko je zapalio svijeću tvoga mudroga uma?

Reče Musa: Ovu travu ja kosim i obaram,

Zbog toga što sjeme i sijeno odvajam.

Sjeme ne treba stavljati u ambar sa sijenom,

A sijeno bi u ambaru sjemena bilo uništeno.

Nije mudro ovo dvoje spajati,

Obavezno je ovo dvoje odvojiti.

Reče: Od koga si to znanje naučio?

Svjetlost te mudrosti ko je u tebi zapalio?

Musa reče: Ovu mudrost i ovo znanje si mi Ti podario, Uzvišeni Gospodaru.

Allah (dž.š.) reče: Kada sam već tebe naučio da razlikuješ dobro od lošeg i kada sam ti podario mudrost, zar bi bilo mudro da ja sam tu mudrost ne posjedujem i ne koristim?

Reče: Ti si mi tu mudrost dao, o Bože.

Reče: Da ne posjedujem tu mudrot, zar može?-------
-----------------------------------------Oni ljudi od vas,
koji ljubav milu ne ćute
nek’ spavati nastave,
slobodno, neka ušute.
Kod kojih osjećaj ljubavne tuge
svoje krake nije stig’o da svije
nek’spavati nastave
kad’ im u srcima ljubav ta ne vrije.

Onaj ko ne čezne silno,
“susretu” koji nimalo nije sklon,
nek’ spavati nastavi,
kad’ već ne pita stalno: “A gdje li je On?”

Način ljubavi je izvan,
niti jedne sekte ne ogrče skut,
nek’ spavati nastavi –
kom’ su varanje i licemjerstvo iskreni, pravi put.

Ak’ se k’o bakar ne topiš
traganje iskreno ako ti nije,
nastavi da spavaš –
kad’ već ne čezneš za zlatom alkemije.

Ideš li čas lijevo čas desno
k’o kod pijanice ako ti je stanje,
nastavi da spavaš,
ak’ ne znaš da je vrijeme za klanjanje.

Vjera odnese mi san
od nje nemam nimalo mira,
ti nastavi da spavaš
kad’ tvoj san već niko neće da dira.

U ruke ljubavi smo pali
ne dira nas više nikakva tama,
ti nastavi da spavaš
kad’si već ost’o u svojim vlastitim rukama.

Ja sam taj čovjek
ljubavlju sav opijen
ti nastavi da spavaš –
kad’ si hranom sav ovijen.

Više ništa reći nemam
predala se ova moja glava,
tvoja u halje riječi nek se zavuče
i nek i dalje mirno i slobodno spava